BLOG
O „izvanrednim“ situacijama
Eto, i to je prošlo. Ovogodišnji godišnji, dabome. Dok si dlanom o dlan, već je gotovo i lijepi, plavi Jadran je ostao iza nas, a ispred nas su nove radne pobjede. Ne žalim se, ali da je moglo još koji dan – moglo je. Ne bih imala ništa protiv... Znam da me razumijete, drage moje!
Sve je bilo savršeno: moji su me dečki slušali, hrana je bila odlična, domaćini preljubazni, more toplo, sunce vrelo – sve baš kako treba. Prvih 7 dana.
A onda se dogodilo ono čemu se ni u najcrnjim slutnjama nismo nadali. Požari. Obala je gorila sa jednog kraja na drugi, i priroda nas još jednom upozorila da smo mali i nevažni naspram njene sile.
Kada je sve počelo mene je, logično, uhvatila ogromna panika. Ne radi sebe, dakako, moja su prva misao bila djeca i moja obitelj. Neobično je kako mi, žene, instinktivno zaštitnički reagiramo u izvanrednim situacijama i kako naše prve reakcije nikad za konačni cilj nemaju nas same, nego naše najbliže. No, o tome ćemo drugi put.
Danas sam vam htjela pisati o tome kako se ponijeti kada stvari krenu u pravcu koji nismo baš očekivali. Dok je na svega nekoliko kilometara od nas buktao veliki požar i dok su ljudi iz drugih primorskih mjesta bili evakuirani, mi nismo bili direktno ugroženi. Ipak, nismo imali struju, a ni vodu, što je na temperaturama kakve su ovoga ljeta skoro nepodnošljivo. Pridodamo li k tome posve prirodan strah da bi se vatra mogla uskoro proširiti i do našeg mjesta, eto konačne potvrde da bismo smjesta trebali napustiti ljetovalište i vratiti se doma. Dalje, prateći samo medije – stekli smo dojam da je katastrofa tik pred našim pragom.
A tada smo, na inicijativu mog uvijek razboritog supruga, duboko udahnuli i stvari podrobnije preispitali sa svih strana. Obratili smo se turističkoj zajednici i zamolili da nam objasne sve moguće scenarije, što su oni ljubazno i napravili. Potom, razgovarali smo s mještanima koji prilike poznaju daleko bolje od nas. Nakon razgovora s njima, puno naših strahova je bilo raspršeno – znali smo točno u kojem pravcu se vatra kreće, kojom brzinom i koliko je gasitelja trenutno na terenu. Naposlijetku, nazvali smo i 112, a ljubazni su nam operateri objasnili da su šanse da se požar proširi i do nas minimalne, te da pažljivo pratimo lokalne vijesti.
I to nas je, na kraju, umirilo.
Dakle, ono što sam vam željela reći, drage moje, je da se – u inzvanrednim situacijama - nikada ne oslanjate samo na jedan izvor informacija. Ma gdje se nalazile, ma kako se stvari u jednom trenutku učinile lošima, ipak potražite još jedan izvor. Pa još jedan i još jedan. A potom poslušajte vlastitu intuiciju (a ako smo nečim nagrađene, onda je to zacijelo upravo jaka intuicija koju svaka od nas ima urođenu), pa tek onda donesite odluku.
I ne zaboravite: panika vas neće odvesti nikamo. Duboko udahnite i – samo naprijed!
Do slijedećeg pisanja, stojte mi dobro (i sigurno)!
