BLOG

O RASTANCIMA

Bili oni privatni ili poslovni, mali ili veliki, na kratko vrijeme ili su od onih „zauvijek“, rastanci u nama uvijek ostave prazninu. Sad, manju ili veću ali – prazninu.

 

Kako se nositi s njima? Svaka od nas, sigurna sam u to ima svoje male načine kako da popuni praznine koje, neminovno, ostaju nakon rastanaka. Druži se i priča više. Radije tiho ostaje u svoja četiri zida dok ne prođe. Spava ili nikako nema sna.

 

Nebrojeno ih je mnogo, tih načina. I svi su ispravni. Suze, za slučaj da vas treba malo podsjetiti, pročišćuju jednako kao i smijeh i od njih ne treba bježati niti ih se sramiti. Negdje sam pročitala sjajnu rečenicu: „Sve što se desi, jedino je što se i moglo dogoditi“. Čvrsto vjerujem u to i, vjerujte mi, od tog mi je vjerovanja puno lakše. Mi, ljudi, smo skloni da nastojimo držati kontrolu nad baš svim, čak i nad životom i dešavanjima u njemu, a to je - priznat ćete – nemoguće. Čemu, dakle, na to trošiti energiju, kada je možete iskoristiti za nešto puno produktivnije i s izvjesnijim ishodom?

 

Kažu da se, dok se jedna vrata ne zatvore, druga ne mogu otvoriti. Sve na ovom svijetu ima svoj kraj, to je činjenica. I vjerovatno je najbolja definicija života ona da je on, život, „šaka suza i vreća smijeha“. Jednom kada počnete promatrati stvari iz tog ugla, praznine su manje, traju kraće i odmah su, zapravo, spremne da u ispražnjeni prostor prime novog „stanara“.

 

Zato je, možda, najbolji recept na rastanke gledati kao na svojevrsno čišćenje sistema. Bili oni mali ili veliki, sve su prilike da su se dogodili baš stoga da bi napravili više mjesta za sve one sjajne stvari koje tek dolaze.

 

 

Do slijedećeg pisanja, dobre i drage moje, stojte mi dobro!