BLOG
O STRPLJENJU
Jeste li primijetile da strpljenje, zapravo njegova količina, ima veze sa godinama? Čini se da, što je više godina, to je više i strpljenja? U mom je slučaju tome definitivno baš tako.
Možda bih, da nemam djecu u adolescentskoj i tinejdžerskoj dobi, zaboravila kako nestrpljenje zna biti strasno i veliko u tim godinama. Sve mora biti sad, evo ovaj tren, i nikako ne može sačekati ne sutra, nego jedan ili dva sata. A s drugog je kraja te priče Dide, čije je strpljenje zapravo – beskrajno. Kao da ima sve vrijeme svijeta. Zanimljivo, što je manje vremena, to je strpljenja više, nije li?
U ovim smo godinama, dakle četrdesetim ili pedesetim, mi negdje na pola puta između djece i Dide. Znamo da nestrpljenje ništa neće promijeniti niti će ubrzato ono što svakako treba da se desi (ili ne desi, ovisno s koje strane gledate ili očekujete). Pa ipak, još u nama zna proraditi onaj nemir dok iščekujemo nešto i, ma koliko se trudili ili koristili argumente razuma da poštujemo onu „sve u svoje vrijeme“, ponekad nam baš i ne ide.
Ne znam za vas, ali meni se čini da je upravo ta mješavina razumnog i taktičnog i onog nestrpljivog i pomalo dječjeg dobitna kombinacija koja ove godine čini zanimljivim i uzbudljivim.
No, svakako na umu valja imati da je – od svega – najvažnije umjeti i znati kako razlikovati (ne)strpljenje od nemira. Divna poslovica na koju često pomislim kaže da treba imati strpljenja da se prihvati što se mijenjati ne može, snage da se promijeni ono što promijeniti možemo i razuma da razlikujemo to dvoje. Zašto bismo, zapravo, trpile i bili strpljive u situacijama koje nam unose nervozu, a možemo ih mijenjati? Ako su to određeni ljudi, recite im ili makar njihovo prisustvo u vašem društvu smanjite na minimum. Ako posao od vas traži da idete preko granica vlastitog strpljenja, možda je vrijeme da ga promijenite? Ipak, ako ste baš sada u fazi kada prolazite kroz adolescenciju ili tinejdžerske godine vaše djece, uzmite si svo strpljenje koje imate i mislite na jedno: proći će i ovo. Jednom kada se hormoni smire, naša će nam se djeca vratiti, ali ne kao djeca nego kao dobri mladi ljudi.
A ako vam je zagorio ručak dok ste ovo čitale, slobodno izgubite strpljenje i odlučite da će danas ručak biti – naručen
Do slijedećeg pisanje, dobre i drage moje, stojte mi dobro i strpljivo!
