BLOG
O tinejdžerima
Drage moje,
Koliko je među vama majki tinejdžera i pred-adolescenata? Odlično, dovoljno da me u potpunosti razumijete. Vama koje ste uspješno i u zdravoj pameti preživjele ovih nekoliko godina od srca čestitam, a vama koje ste tek na pragu... Hm, pa dobro. Preživjet ćete. I mi smo.
Mada ne izgleda uvijek tako, hoćete. Vjerujte mi na riječ.
Život u kući sa pet muškaraca nije nužno, o tome smo već razgovarale, toliko naporan koliko izvana može izgledati. Malo dobre volje, zrno ženske mudrosti, zaliha kvalitetnih sredstava za čišćenje i eto nam recepta za miran suživot. No, stvari se počinju komplicirati onda kada je jedan ili više ukućana u nekoj osjetljivoj fazi. Recimo – pubertetu ili ranoj adolescenciji.
Pa najednom, preko noći, od vaših umiljatih mačića koji su još do jučer bili – ni traga! Sve o čemu ste ih učili posljednjih 12, 14 ili 16 godina nestane bez traga. Dobro, ostane tu negdje, da ne pretjerujem, ali se na prvi pogled čini da je bespovratno nestalo. Niste se ni okrenuli, a vaši su vam mali pačići zabranili ulazak u sobu. (Osim ako ne radite sobnu dostavu hrane. Ako može kućna, može i sobna. Znate već na što mislim.) Još im se ni pelene nisu odlijepile od stražnjice, a već imaju svoje mišljenje i ne libe se reći vam ga. Htjeli vi to ili ne htjeli, cijenili ili ne cijenili – čut ćete ga. Onda vječna tugaljka kako su sami i neshvaćeni, a vas je vrijeme odavno već pregazilo (pritom je nevažno u kojoj ste životnoj dobi) i niste sposobni da spoznate impozantnu veličinu i svu ingenioznost tog 12, 14 ili 16-godišnjeg uma. Potpuno su uvjereni da ste vi te godine, nekim čudom, preskočili i da ste se rodili kao roditelji. Odmah da vam kažem – zaboravite naduravanja i pokušaje razumnih razgovora temeljenih na, ako ništa, zakonima biologije. Oni će svoje, pa svoje. Ponekad mislim da u ovoj poplavi kojekavih nagrada uistinu treba inzistirati na jednoj posebnoj medalji: nagrada za životno djelo roditelja tinejdžera. Ili bar beneficirani radni staž u ovom periodu. Pet godina roditeljstva tinejdžerima se računa kao deset normalnih roditeljskih godina. Onih prije ili poslije ovog perioda.
Kao majka dva predstavnika ove silno osjetljive skupine, moram reći da sam u posljednje vrijeme počela sasvim drugim očima gledati vlastite roditelje. Ne dvojim da sam, iako se toga niti sjećam niti želim sjećati, i ja bila jednako svojeglava. Evo recimo Dida za Zlatka ima daleko više strpljenja i razumijevanja. Pa di neće, on već ima iskustva i zna kako će završiti!
Nama, roditeljima tinejdžera-početnicima, ostaje nada da će i ovo biti jučer. Čim prije nadam se, a i vi. Znam pouzdano J
Stojte mi dobro do slijedećeg pisanja!
